Ćutanje, a potom beskrajni koraci ulicama samo sa jednim jedinim ciljem, da te pronađem a potom skrijem u džep...
Deset do dvanaest, diskretno se sunčev lakat naslanja na bor iznad mog skromnog groba.
Visina 177, težina 61 kilogram, dovoljno da se uglavi pored staze koja se nalazi iza zaboravljenog spomenika nepoznatog muzičara. Tu počivam, deset godina sam, bez tvog dolaska ikada. Selo je udaljeno od grada, moraš putovati najmanje sat, a posle se se vreme oduži. Ponekad zamišljam da si kiša, koja me umiva tvojim poljupcima. Tada sam srećniji nego što trunem nesrećniji jer mi se ukaže ostvareni san, žal za tvojom kragnom. Na dan kada sam umro, vetar je neobično dizao prašinu u oči. Samo tvoje nije porezao jer ih nije pronašao. Bilo bi smešno da se sada pojaviš sa nekim smešnim cvetuljkom i prospeš pogled tu gde misliš da su mi usne i nos. Da mi kažeš da ti je žao i da eto sada kadaje beznadežno od svega ništa moraš baš da voliš i živiš. A ja ne bih ni trepnuo, već bih blenuo sa strane u ugao tvog uha. Da te vidim a ne vidim. Kada bi ta šarada nameštenih rogova od emocija nestale ispratio bih te do kapije. Tamo gde mislim da je početak ove livade korenja koje ne klija. Još jedna noć, još jedan dan i u nedogled život koji bez životan a beskonačan. Sve bez svega, kao ne uzvraćena ljubav, kao ne put bez puta. Baš tako deset u nazad brojim, uglavljen kod najpoznatijeg nepoznatog maestra istrumenta koji nikada nije naučio da svira.
Na ploči piše malim ukrivljenim slovima, zaspao od ljubavi. Ko od ljubavi spava taj se ne budi-zar?
Pada noć. Još jedan trag nade ta su ti cipele iznad tu gde misliš da su mi oči i nos, ali ne danas, ali ne sada.
Sve bez svega. Samo tvoje nije porezao jer ih nije pronašao.
Deset do dvanaest, diskretno se sunčev lakat naslanja na bor iznad mog skromnog groba.
Visina 177, težina 61 kilogram, dovoljno da se uglavi pored staze koja se nalazi iza zaboravljenog spomenika nepoznatog muzičara. Tu počivam, deset godina sam, bez tvog dolaska ikada. Selo je udaljeno od grada, moraš putovati najmanje sat, a posle se se vreme oduži. Ponekad zamišljam da si kiša, koja me umiva tvojim poljupcima. Tada sam srećniji nego što trunem nesrećniji jer mi se ukaže ostvareni san, žal za tvojom kragnom. Na dan kada sam umro, vetar je neobično dizao prašinu u oči. Samo tvoje nije porezao jer ih nije pronašao. Bilo bi smešno da se sada pojaviš sa nekim smešnim cvetuljkom i prospeš pogled tu gde misliš da su mi usne i nos. Da mi kažeš da ti je žao i da eto sada kadaje beznadežno od svega ništa moraš baš da voliš i živiš. A ja ne bih ni trepnuo, već bih blenuo sa strane u ugao tvog uha. Da te vidim a ne vidim. Kada bi ta šarada nameštenih rogova od emocija nestale ispratio bih te do kapije. Tamo gde mislim da je početak ove livade korenja koje ne klija. Još jedna noć, još jedan dan i u nedogled život koji bez životan a beskonačan. Sve bez svega, kao ne uzvraćena ljubav, kao ne put bez puta. Baš tako deset u nazad brojim, uglavljen kod najpoznatijeg nepoznatog maestra istrumenta koji nikada nije naučio da svira.
Na ploči piše malim ukrivljenim slovima, zaspao od ljubavi. Ko od ljubavi spava taj se ne budi-zar?
Pada noć. Još jedan trag nade ta su ti cipele iznad tu gde misliš da su mi oči i nos, ali ne danas, ali ne sada.
Sve bez svega. Samo tvoje nije porezao jer ih nije pronašao.
Нема коментара:
Постави коментар